Čajetina - U zlatiborskom selu Jablanica, gde su zime oštre, a mir i tišina i dalje imaju svoju pravu vrednost, živi Dragica Janković, žena čiji je život satkan od rada, upornosti i iskrene ljubavi prema svom ognjištu. Kao jedna od onih vrednih žena koje godinama nose i održavaju seosko domaćinstvo, Dragica je uspela da spoji tradicionalnu poljoprivredu i seoski turizam, stvarajući dom u koji se gosti ne vraćaju kao turisti, već kao rod.
Njen put ka seoskom turizmu počeo je pre više od dve decenije, u trenutku kada je ostala bez posla i odlučila da sama sebi stvori priliku.
- Od 2000. godine sam počela. Do tada sam radila, a posle sam ostala bez posla i onda sam počela malo da pletem, da preuredim još jedno kupatilo i tako sam krenula da se bavim seoskim turizmom. To sam radila tri-četiri godine baš aktivno, a posle smo povećali i broj krava. Bila je prvo jedna krava, pa smo nabavili još dve, imali smo i četiri krave koje smo gledali, uz to i vrt. Sad, kako sam malo starija, radim manje. Primam samo ljude koje poznajem već deset ili petnaest godina, koji su mi već kao prijatelji i rod. Nanovo više ne mogu, deca rade, svako je zaposlen, a ja sama ne mogu da postignem, priča Dragica za RINU.
Iako su godine donele potrebu da se malo uspori, njeno domaćinstvo i dalje odiše obiljem. Domaći sir, kajmak, razvijene pite, džemovi i slatko proizvodi su za koje se kupci ne traže, oni sami dolaze, znajući za kvalitet Dragičinih ruku.
- Ima kupaca, tu nema nikakvih problema. Jedino što od stoke ne možeš nikud da odeš. Pričala sam baš da je trebalo da idemo u banju, ali ne možeš. Vrt i nekako možeš da ostaviš na koji dan, zaliješ ga pa odeš, ali stoka ne može da se ostavi, iskreno objašnjava ova vredna planinka.
Ono što Dragičinu ponudu čini posebnom jeste činjenica da je uspela da zaokruži celu priču jednog planinskog domaćinstva. Pored hrane i smeštaja, u trenucima predaha ona uzima igle u ruke i stvara rukotvorine po kojima je ovaj kraj poznat.
- Gosti imaju sve što zatraže, čak i da ponesu kući. Kad imam više vremena, ja ispletem neke čarape, rukavice, neki prsluk, tako da imam i to da ponudim. Ako žele da kupe sira, kajmaka, vunenih čarapa, slatkog ili džema, sve to gledam da obezbedim da ima, kaže ova zlatiborska domaćica.
Njen radni dan leti počinje pre prvih sunčevih zraka i završava se kasno u noć. Iako deca često insistiraju da smanji obaveze i odmori, Dragica rad ne doživljava kao teret, već kao suštinu života.
- Leti ustaješ rano i odmah u štalu, pa u vrt dok još nije ogrejalo sunce, da se zalije povrće, pogotovo kad su velike vrućine. Uveče do deset sati ne ležeš dok se mleko ne ukuva i ne usiri. Uvek posla ima, a ja sve kažem: 'Budala nađe uvek posla'. Deca viču da smanjimo stoku, ali ja pitam: 'Šta ćemo onda da radimo?' Nećemo valjda sedeti i gledati se. Moramo raditi dokle god se može, a samo će doći po sebi kad dođe vreme da se više ne može, poručuje Dragica sa osmehom.
Nikada nije poželela da napusti svoje selo, niti se pokajala što je ostala na surovijem zlatiborskom terenu. Za nju život na selu ima slobodu koju grad ne može da ponudi, iako s tugom primećuje da su se nekadašnji običaji i ljudska bliskost promenili.
- Poneki dan se zamoriš pa kažeš: 'Joj, što mi ovo treba?', ali onda shvatiš da nije teško jer si svoj čovek. Odem ja i kod dece u grad, ali čini mi se da se u selu sporije živi, nije život toliko ubrzan, tu su mir, tišina i rodbina. Jedino što selo više nije živo kao ranije. Nekada su ispraćaji i svadbe trajali po sedam dana – tri-četiri dana se sprema, pa svadba, pa raspremanje, tu se narod okupljao i veselio. Sad odeš u salu na dva sata i gotovo. Zavladali su telefoni i po selima, samo su ljudima u rukama, i to ti je“, zaključuje baka Dragica, ostajući verna svom načinu života – onom u kojem se vrednost dana meri poštenim radom i toplom dobrodošlicom.













