Čajetina - Na svega petnaestak kilometara južno od užurbanog turističkog centra Zlatibora, na oko 950 metara nadmorske visine, skriva se Dobroselica, autentično planinsko selo opštine Čajetina u kojem vreme teče drugačijim ritmom. Umesto betona i gužve, posetioce ovde dočekuju prostrani pašnjaci, stoletni borovi, drvene brvnare i tišina koju remeti samo planinski vetar. Ipak, ovo naizgled mirno mesto decenijama unazad nosi nesvakidašnju titulu „srpskog Holivuda“, jer su njegovi netaknuti predeli, prema raspoloživim podacima, poslužili kao prirodna scenografija za čak osam domaćih i stranih filmova.

- Netaknute lepota i očuvana tradicija privukli su brojne reditelje koji su u Dobroselici pronalazili savršen ambijent bez potrebe za skupim filmskim setovima. Kroz selo su prošle neke od najvećih ekipa jugoslovenske i srpske kinematografije. U Dobroselici su snimani kadrovi za kultni „Crni bombarder“ (1992) Darka Bajića sa Draganom Bjelogrlićem i Anicom Dobrom, dok je Emir Kusturica deo scena za ostvarenje „Život je čudo“ (2004) zabeležio upravo na ovim pašnjacima, kažu za RINU u TO Zlatibor. 

Dodaju da su na listi i „Original falsifikata“ (1991) Dragana Kresoje, zatim komedija „Radio Vihor zove Anđeliju“ (1979) u kojoj su igrali Bata Živojinović, Zoran Radmilović i Mira Banjac, ali i strane produkcije poput engleskih ekranizacija „Rata i mira“ i „Sedefne ruže“.

Filmska istorija Dobroselice nije samo priča o pejzažima, već i o ljudima. Skoro u svakom filmu koji je ovde sniman statirali su sami meštani, a pojedini Dobroseličani mogu se pohvaliti da su se pojavili u čak četiri različita ostvarenja. 

- Za njih su dolasci filmskih ekipa bili praznici, dani kada su se brvnare pretvarale u garderobe, a seoske livade u pozornice na kojima su rame uz rame stajali sa najvećim glumačkim legendama, dodaju naši sagovornici. 

Koliko je magija ovog sela bila snažna, najbolje svedoči priča o čuvenom reditelju Jovanu Živanoviću. Snimajući ovde film „Radio Vihor zove Anđeliju“ krajem sedamdesetih godina, Živanović se toliko zaljubio u Dobroselicu, njen mir i meštane da je odlučio da ovde kupi kuću i provede poslednje dve decenije svog života. Njegova povezanost sa selom bila je tolika da je po sopstvenoj želji sahranjen na lokalnom groblju, tik uz staru crkvu brvnaru.

Samo ime sela svedoči o karakteru njegovih stanovnika. Prema starom narodnom predanju, ovo mesto se nekada zvalo Zloselica. Međutim, prema narodnom predanju, kada je kroz njega prolazio car Dušan, meštani su ga dočekali sa tolikom srdačnošću, poštovanjem i bogatom trpezom da je vladar odlučio da promeni ime sela u Dobroselica. 

Taj duh gostoprimstva zadržao se do danas, pa svaki putnik namernik ovde lako pronađe čašicu domaće rakije, topao razgovor i autentične zlatiborske specijalitete poput kajmaka, sira, pršute i nezaobilazne komplet lepinje.

Pored gostoprimstva, Dobroselica čuva i prave dragulje prirode i istorije. U samom srcu sela nalazi se crkva brvnara Svetog Proroka Ilije, podignuta davne 1821. godine od masivnih hrastovih talpi na temeljima starije bogomolje. Nedaleko odatle krije se i Prerast, poznata i kao Točkovička pećina ili Šupljica. To je impozantni prirodni kameni most visok oko 15 i dugačak skoro 50 metara, koji predstavlja jedinstveni geomorfološki fenomen u zapadnoj Srbiji. 

Za one koji traže najlepši pogled, tu je čuvena klupica između dva stoletna bora, odakle po vedrom danu pogled puca sve do vrhova crnogorskog Durmitora.