Podgorica - Priča o dvojici mladića iz Podgorice koji su sa samo 20 početnih eura u džepu krenuli na putovanje po svetu obišla je region. Andrija Čelebić i Miloš Raičević, na taj način pomerili su sopstevne granice i pokazali da je sve moguće ukoliko se izađe iz zone komfora. Putovanje se pre nekoliko dana završilo, a ovi mladi Crmogorci vratili su se puni utisaka i životnog iskustva, a njihov you tube kanal za mesec dana dobio je na hiljade novih pratilaca.

Njihova ruta nije imala fiksan plan, već se menjala u zavisnosti od sredstava kojima su raspolagali u datom trenutku. Kombinovali su sve dostupne načine prevoza, a zahvaljujući zajednici koja ih je pratila na internetu, uspeli su da pređu i granice Evrope.

- Koristili smo bukvalno sve načine prevoza, od stopiranja, preko voza, autobusa i kombija, pa sve do broda i aviona. Kad smo imali novca, plaćali bismo kartu, a kad bismo ostali bez njega, dizali smo palac i snalazili se kako znamo u tom momentu. Poseban deo priče je izlazak van Evrope. Iz Beča smo odleteli za Dubai, a odatle kasnije za Istanbul. Za te karte smo imali pomoć publike. Na početku svake epizode na YouTube-u stajao je devizni račun za one koji žele da podrže projekat, pa smo sav novac koji se do tada skupio iskoristili da kupimo avionske karte i podignemo celu priču na viši nivo, objašnjava Andrija Čelebić za RINU.

Pored same geografije i brojki, obojica ističu da im je ovo iskustvo promenilo pogled na ljude i sopstvene mogućnosti.

- Prezadovoljni smo projektom, jer obići 20 država za 30 dana je ozbiljan rezultat sa kojim smo i krenuli u ovu priču. Naučili smo mnogo toga i upoznali sjajne ljude, naročito našu dijasporu koja nas je svuda dočekivala raširenih ruku. Moja glavna poruka svima je da izađu malo iz zone komfora i probaju nešto novo. Svaki izazov donosi nešto vredno i siguran sam da će se svako prijatno iznenaditi kad se odvaži na takav korak, dodaje Andrija.

Bez sigurnog budžeta, preživljavanje se svelo na svakodnevnu improvizaciju i rad. Zanimljivo je da je čitav poslovni poduhvat na putu počeo sasvim slučajno, već prvog dana putovanja, i to zahvaljujući jednom malom znaku pažnje.

- Prvog dana su nas stopom do Kolašina povezli neki Turci i na rastanku nam poklonili dve čokoladice. Iako smo tada imali nešto malo para, sinula nam je ideja da bismo mogli da prodamo te čokoladice i tako krenemo da finansiramo dalji put. U Kolašinu smo ih prodali i tu se rodio sistem. Kasnije smo u različitim gradovima prodavali ruže i maske za lice, šetali kučiće i skupljali boce. Pošto nisam poneo svoj frizerski alat, čim smo zaradili prvi novac, kupio sam kod Kineza osnovnu mašinicu i opremu, pa sam počeo usput i da šišam ljude, priča Miloš Raičević.

Rad na ulici u stranim zemljama nosio je i svoje specifične situacije, ali Miloš ističe da im ništa nije padalo teško jer su od prvog dana bili potpuno posvećeni cilju.

- Nismo to doživljavali kao neki teret, jednostavno smo se uklopili u projekat i znali smo da moramo da uložimo vreme i trud da bismo zaradili za dalje. Na terenu smo se prilagođavali situaciji. Dešavalo se da hoćemo negde da šišamo, ali nema ljudi, ili nam prodavci sa obližnjih štandova skrenu pažnju da ne smemo tu da stojimo jer će doći obezbeđenje pošto nemamo dozvolu. Onda bismo se samo pomerili i tražili ono što najbolje prolazi u toj državi i na tom mestu. Vratio sam se sa jasnim uverenjem da se dobro dobrim vraća – kad pomažeš drugima i činiš dobro, to ti se na kraju uvek vrati, ističe Miloš.